Zašto?
Ljudi, poznanici i, vrlo često, ljudi koje sam upoznao u datom trenutku, imaju potrebu pitati me zašto sam ušao u posao , zanimanje, zvanje u koje sam ušao unatrag 7 godina. Odgovor nije jednostavan ali nije niti neka „znanastvena fantastika“.
Odrastajući uz sport, i sve što se veže uz sport, shvatio sam, u srži moje osobnosti je nešto, što u meni izaziva potrebu za natjecanjem, za nadmudrivanjem, za kreativnošću, i na kraju krajeva, volio sam biti netko tko je u centru pažnje. Je li to „nus produkt“ sporta, i entertainmenta, ne znam, no znam, volio sam, i danas volim, pažnju.
Volim biti okružen ljudima, prijateljima, obitelji. Nisam od onih koji su sami sebi dovoljni za zabavu, ili život kao takav.
U današnje vrijeme, tehnologije i „napretka“, ljudi se odvajaju od onog što je u njima raslo milijunima godina, a to je komunkacija sa drugim ljudima, narodima, običajima... Neke stvari odlaze u povijest.
I'm an old soul.
Nakon sportske karijere, suočavate se sa realnošću, koja nije bajna. Ljudi u korporativnom svijetu, ne brinu o ljudima, brinu se o brojkama, brinu se o sebi. Uz sav svoj trud, rad, nisam se mogao naći u tom svijetu.
Socijalna sam osoba, ne treba mi dugo da se upoznam sa ljudima, popričam, poslušam, volim taj dio života, jer, mišljenja sam da je to nešto što taj isti život obogaćuje.
Empatija, kao najveća vrlina ljudskog života, polako nestaje. Jedan od zaključaka mog poslovnog razvoja i rada u velikim korporacijama. Uništavao me taj način života. Navikao sam da je rad mojih ruku i nogu nešto što ljude čini sretnima. Ako se mogu tako izraziti.
Odjednom to nije bilo dovoljno. Postao sam rob svakodnevice, i jurenja „ciljeva“. Bez ikakvog smisla, osim zarade za korporaciju. Nitko u tom lancu, moje mišljenje, nije bio sretan. Niti je to sada.
Prvi korak
Prvi korak, bio je shvaćanje tog problema, i shvaćanje da moja budućnost zasigurno nije na takvim radnim mjestima . U vrijeme nesigurnosti, materijalne prvenstveno, teško je mijenjati se.
Kažu , najveći stres za ljudski organizam je gubitak voljene osobe, pa na drugom mjestu, podjednaku težinu nose, seldiba i promjena posla. Odnosno, promjena zanimanja.
I selidbu, i promjenu zanimanja, odradio sam više puta, i sve više osjećao sam se nemoćan, i gubio sam vjeru u bolje sutra. No, uvijek je u meni bio onaj djetinjasti drive, ono nešto što me tjeralo na natjecanje i borbu sa svime. Biti bolji, brži, jači... Ili, konačno, sretniji.
Sjedio sam tjednima, mjesecima, razmišljajući što i kako dalje. Obitelj, prijatelji, tjerali su me naprijed.
Raditi ono što voliš. Poruka. Kratka i jasna.
Što volim?
Sport. Ljude. Druženja. I kuhanje. Roštilj, pogotovo.
Stari me nagovorio na prekvalifikaciju, i definitvno, njemu ide zahvala za promjenu. Frendovi, bliski, nagovarali su me godinama na slične stvari. Imam sreće, okružen sam, većinom ljudima koji mi žele dobro. No, kao što svi znamo. I to je proces.
Prvi put.
Prijatelj, kojem sam zahvalan do kraja života, ima više lokala, uspješnih, pitao me bi li radio za njega kad mu fali ljudi, na roštilju, ili nečemu sličnom. Nakon više negativnih odgovora, skupljao sam hrabrost I guess, javio sam mu se, i rekao, može.
Veliko iskustvo skupio sam radeći na takvim gažicama, a kao najveći ispit, istovremeno i iskustvo, došao je te iste godine. Isti taj prijatelj, pitao me bih li vodio jednu njegovu ugostiteljsku kućicu na Adventu.
Napomenuvši njihov meni, smjernice... Svidjela mi se ideja, i objeručke sam ju prihvatio.
Upoznavši se sa stresom rada, kuhanja, pečenja za stotine ljudi na dnevnoj bazi, sam sam sebi dokazao da, ako ništa drugo, uživam u tom teškom, fizičkom radu. Uživao sam i u druženju sa ljudima, sitnim dobacivanjima, a ponajviše u pohvalama na račun mog rada. I rezultat istog.
Bio sam siguran da sam na dobrom putu.
Drugi korak.
Prijatelj, i ujedno poduzetnik, a još više veliki radnik, priupitao me, bih li kuhao, radio, kod njega, u restaurantu koji se nalazi na Jadranu. Istog trenutka sam pristao. Prvenstveno zbog čovjeka koji me to pitao, a drugo, želio sam novi, veliki izazov.
Restaurant , u manjem priobalnom mjestu, sa velikom kartom, 150 sjedećih mjesta, terasom, predivnim pogledom...
Bio sam očaran i prilikom i svime što to nosi. Uhvatili smo se u koštac sa svime, od promjene standarnog menija, nalaženja ljudi, vjerujte najteži dio vođenja restauranta, dogovora sa distributerima...
Opsežan i zahtjevan posao. Putem te sezone, imali smo padova, imali smo uspjeha, bilo je svađa i suza, bilo je smijeha i slavlja. To je takav posao.
Ovdje sam upoznao jednog divnog čovjeka, koji mi je ujedno postao i neka vrsta mentora. Upoznao sam i nove prijatelje, i stekao ogromno iskustvo.
Velika zahvala ide Zovi, Viki, Dančiju, Dragi...
Treći korak.
Veliki sam sretnik, jer sam i danas okružen ljudima, kojima je stalo do mene i mojeg posla i napretka.
Uz obitelj, ti ljudi dali su mi i ideju, i snagu i zanos za dalje.
Slijedeći svoj napredak i put dalje, bio sam sam suvlasnik lokala u centru Zagreba, radio na novim Adventima, odradio desetke zabava, evenata, rođendana... Svidjelo mi se to što radim i na koji način ljudi percipiraju moj rad.
Rezultat cijelog tog rada, iskustva, boli, tuge, suza, a nedvojbeno i sreće, smijeha, zabave, rezultat svega zajedno je JGrilla.
Ime koje je , prigodno, izabrao moj kum, i jedan od najboljih mojih prijatelja.
Sve se zatvorilo u jedan krug, koji me sada čini sretnim. I nadam se još dugo.
Idemo dalje. Hrabro.
Još jedna mala zahvala, mojim dragim ljudima, Robiju, Bebi, Pojki, Makiju, Glou, Kreši, Grbici, Jeli,Vici, Paji, i svima onima koji su me poticali za dalje.
Najveća zahvala ide mojoj obitelji kojoj nije bilo lako sve ovo prolaziti samnom.
Budite dobro, radite što volite, sanjajte velike stvari,
Lijepi pozdrav
J